Sunce se pokušavalo izboriti za život među slojevima guste magle, ali ona mu nije davala da diše. Zrak je bio toliko vlažan da si nakon deset metara hoda bio sav mokar u licu od kapi vode koje su ti se slijevale niz čelo. Bilo je kasno jutro, i bila je tišina. Prije nekih godinu dana još si mogao čuti cvrkut ptica, ali one su sada nekako prikladno utihnule (kao da su znale). Tišina je bila toliko oštra, ošamutila bi te jače od jutarnjega hladnoga zraka za koji se činilo da se nikada neće ponovno zagrijati. Nekako se naježiš od pomisli na to.
Samo jedna jedina stvar razbija tišinu: Čizme. Kilometrima su od bojišnice. Ostavljaju velike, duboke tragove na blatnjavom putu, i on ostavlja traga na njima. Točno možeš vidjeti gdje su prošle. Smeđe su, a nekoć su vjerojatno bile lijepe; sada se vide samo djelići nekoć sjajne, crne kože ispod nakupina blata. Mora da ih ganja neki demon jer teško da bi itko ušao u toliko blato bez dobroga razloga. Čizme se kreću brzo i odlučno, u ritmu. Žuri im se. Dobro
znaju kamo idu jer inače ne bi toliko jurile. Koraci se čuju sve jače i jače. Makadam! Inače ga toliko prezirem, a sada mi je drag. Čizme su se još više požurile. Sada tek vidim da imaju i Noge, a na njima debele, sive hlače, ali ni njih blato nije zaobišlo. Još jedan kat iznad stari je kaput. Ne mogu odrediti točno kakve je boje bio, nekada prije, prije ovoga blata. Podosta je prljav; možda neka izblijedjela crna? S ramena kaputa vide se kuće: drvene su, nekoliko ih je.
Poneka ciglena ili neki hibrid pa ima pola cigle, a pola drveta. Dim živčano izlazi iz dimnjaka. Nema betona u tom siromašnom selu na koje je i bog zaboravio. Još jedan kat više stoje glava i nekakva kapa tamnije boje, mislim da je maslinasta i sva je rascufana, ali magla mi i dalje skriva pogled. S vremena na vrijeme vidim Ruke, ocrtavaju se kroz maglu kao priviđenje, čini mi se da lebde zrakom, iako je to vjerojatno optička varka. Na vidiku nema ljudi, ali netko mora biti kod kuće, inače ne bi bilo dima. Čizme su još više ubrzale. Tko je ta kreacija koja tako drsko siječe maglu? Čiji li si ti sin? Mislim da sam vidio neko dijete tamo u selu. Protrčalo je kao sjenka; valjda ide javiti majci što je vidjelo.
Nakon vijesti ovoga maloga glasnika, ljudi su počeli izlaziti i zuriti. Magla im skriva nepoznato lice (a dim još
živčanije suklja kroz dimnjak). S vremena na vrijeme vide traku koja izbija iz magle (možda je neki orden!). Mislim da dolazi radosna vijest. Selo, zasviraj! Mislim da se netko vraća (ognjištu svome)! Selo, zasviraj! Ovaj se sin vraća kući!
Čizme su napokon stupile u selo. Čizme su gledale u točno određenu kuću. Tamo je, da, mala, drvena i neugledna. Čizme nisu marile za ljude koji su izašli na dvorišta čeznući čuti dobru vijest. Mislim da su izašle glave svake kuće na ulicu, osim te jedne. Metar smo od odredišta. Stali smo i malo obrisali Čizme o travu: želimo biti pristojni koliko je god to moguće. Znate, kada poštujete nečiji prostor, onda izujete obuću. Nakon sekundu ili dvije, Ruke nestaju u magli, a sljedeći trenutak vidim da desno od sebe odlažu prljave Čizme. Ostaju na pragu, a silueta je zakoračila na kućni prag. Usta su izdahnula nakon tko zna koliko, a kraj njih je prošao gusti, bijeli dim. Šaka se približila vratima. Skupila je snage i pokucala tri-četiri puta: bam, bam, bam… Mislim da se netko vraća (ognjištu svome)! Iz unutrašnjosti kuće čuo se zvuk micanja stare rajngle sa šporeta. Jedna Čizma izgubi ravnotežu i pade.
E-v-o! viče stari ženski glas, a dvosložna se riječ prelama na tri sloga. Negdje u njemu čuješ, pa i osjećaš, mladost koju je ostavio u skrovištima. I dobrotu, dobrotu koju magla nije uspjela sakriti. Prošla je minuta. Ruke su se ponovno pojavile i popravile Čizme odložene kraj siluete, a onda su se zajedno zagledale u kvaku. Napokon se pomakla, a vrata su se polako otvorila. Cijela je silueta gledala staricu u oči. Visoka nekih metar i pol, sijede kose podosta kratke i svezane u neku ne toliko vješto napravljenu punđu; koža naborana, oštećena bolešću i vremenom; debela stakla naočala ispred para zeleno-smeđih očiju.
– Što li je to na našem ramenu? – pitale su se Noge koje su tek sada pogledale čovjeka kojega su nosile, ali Čizme su znale. Neka traka? Ne, nije traka, torba je! Jedna Ruka nevješto se spustila u nju, drhteći, a usta su prisilno, gorko, tiho oblikovale riječ pošta. Jedna Čizma ponovno je pala, a ubrzo za njom i druga, pod teretom blata (rekao bi netko tko ne zna). Jedna se suza na tu riječ krenula slijevati niz one predivne, zeleno-smeđe oči. Osjećam bol, bol toliko jaku, svjetsku. Iz torbe izlazi pismo i Ruka ga pruža. Sve je jasno, ne mora ga ni otvarati. Prolila se još jedna suza, pa još jedna… Nije bilo nikakvih drugih kretnji, osim suza koje su se slijevale niz već (tko zna kada i zašto) ugažen put po licu, a onda su statičnost prekinule Ruke. Ruke su skupile snage i raširile se pa pale u duboki zagrljaj oko starice.
Toplina samo jednoga zagrljaja, i napokon vidim jasnije. Pomislio sam: Povijest pamti velike ljude: izumitelje, pisce, generale, ponekoga vojnika, ali rat, rat bi trebao pamtiti male.
Dim je mirno sukljao kroz dimnjak, suze su se slijevale po onom izblijedjelom, crnom kaputu, kapale su po Čizmama, i više nije bilo bitno blato.
Selo, zasviraj! Ovaj se sin nikada neće vratiti kući!
Lorenzo Vujanić, 4.s
